Moć uspostavlja „činjenice“. Vijest da je i Atinska arhiepiskopija („Pravoslavna Crkva Helade“) odlučila da prizna tj. prihvati u zajedništvo „Pravoslavnu Crkvu Ukrajine“ nije zanimljiva niti tragična samo zbog njene važnosti unutar trenutne drame raspada Pravoslavne Crkve kakvom smo je do sada poznavali na dnevno-crkveno-političkom nivou. Ona se donekle i očekivala i nije iznenadila poznavaoce prilika i odnosâ u Pravoslavlju – kada se odnosi između Moskve i Carigrada postave u ravan rasne solidarnosti, teorija krvi i tla, Helenâ i varvarâ, sukoba moći, više mora da nas iznenadi da neka vrsta obzirnosti nije sasvim ukloljena do sada. Ali ono što se polako nazire jeste ne samo prekid u opštenju između helenofonih i slavofonih pomjesnih Crkava i ne samo liturgijsko-kanonska stabilizacija geopolitičkih podjela pravoslavnog svijeta već – i to je najtemljenija i najdalekosežnija podjela – trajna podjela u jeziku, pojmovima, značenjima i tumačenjima koja se sve više nazire i za koju je teško reći da li će se i kada prevazići.

Jer Atina nije priznala da je pod političkim uticajem i (možda) zbog sopstvenih etnocentričnih fobija od „ruske napasti“ prihvatila da učestvuje u projektu dezintegracije ruskog identitetskog narativa unutar koga je Kijev neotuđivi dio policentričnosti „Velike, Male i Bijele Rusi(je)“ (bilo da taj idenitetski narativ poistovjetimo sa ideologijom „ruskog svijeta“ ili ne). Ona nije ni saopštila sopstvenu vazalnost u odnosu na geostrateške centre moći, vazalnost koja bi joj bila kakva-takva apologija. Ona je u suštini saopštila samo jednu temeljnu i utemeljujuću činjenicu, hermeneutički ključ na osnovu koga možemo da razumijemo stvarnost – ona se pozvala na „pravo Vaseljenske Patrijaršije da dodijeli autokefaliju“ na osnovu koga je i Atina odlučila da prizna „autokefaliju Pravoslavne Crkve nezavisne Republike Ukrajine“. Naravno, i u samoj Heladi, kao i u cijelom pravoslavnom svijetu postojaće disonantni glasovi koji će aktuelizovati bezbrojna pitanja, od kojih je možda ono o apostolskom prejemstvu „PCU“ najčešće postavljeno. Ali ono što današnju crkvenu krizu razlikuje od svih ranijih nisu geostrateška dubina podjela ni slabost unutrašnjeg jedinstva Pravoslavne Crkve, koja nikako da uspostavi način živog ostvarivanja sopstvenog jedinstva (mimo pasivnih koncepcija kanonskog i liturgijskog opštenja, koje nam saopštavaju koje zajednice nisu unutar njega, ali ne i kako se odnosi između svih pomjesnih Crkava zaista ostvaruju – ako bismo u maniru komunističkih parola rekli da je način ostvarivanja jedinstva svih pomjesnih Crkava moguće poistvovjetiti sa sabornošću, time ćemo samo razobličiti činjeničnost odustajanja od tog načela u stvarnosti Pravoslavne Crkve: ako smo sve-saborna Crkva – gdje su nam redovni sabori svih pomjesnih Crkava?) Ono što je danas vidljivo jeste da su Carigrad i pomjesne Crkve koje su pristale ili će pristati na njegovo viđenje načina postojanja Pravoslavne Crkve uzvele jedan poseban pristup stvarnosti, jednu u suštini postmodernu viziju Crkve, tačnije: ostvarenje ideje primata u postmodernom ključu i kontekstu.

Ali, (ne)strpljivi čitalac, nesklon da povjeruje bilo čemu što u naslovu i tekstu podrazumijeva razmetanje pohabanim žargonskim poštapalicama humanističkih disciplina (među koje „post-moderna“ i „post-moderni“ odavno spadaju), propustiće da uvidi da ovdje nije po srijedi „ušminkavanje“ jednog teološkog teksta. Upravo suprotno: ovaj spis ne pišem da bi bio „postmoderan“ već da bih ukazao na to da je bez pristupa bar elementarnim idejnim postavkama postmoderne nemoguće shvatiti ponašanje Carigradske patrijaršije.

U čemu se ogleda post-modernizam crkvene drame koja je započela (ili se aktuelizovala) odlukom Fanara da se „PCU“ najprije podari „autokefalija“, a da se zatim taj čin dodatno legitimiše akcijom u kojoj će ostale pomjesne Crkve voljno-nevoljno (solidarnošću ili prijetnjom) prihvatiti taj čin.

Pojmovi ne znače ono što znače. Jedna od odlika post-modernizma jeste vjerovanje u ispraznost pojmovnosti kao takve: kako moć uspostavlja čitanje, jezik ne raspolaže očiglednošću. Slika slomljenog svijeta unutar koga ne postoji stabilnost koja i sama nije privremeni proizvod moći i konvencionalnosti podrazumijeva da je moć ta koja ne samo nalaže kako ćemo tumačiti činjenice već i pojmove. Dobro i zlo, istina i laž – sve su to konstrukti, stvarnosti relativne poput bilo koje druge. Ispražnjeni od značenja, pojmovi tako mogu biti potpuno lišeni relevantnosti. Dekonstruisani, oni mogu biti iznova konstruisani kao svoja suprotnost: nečija istina je tuđa laž.

Kakve veze ovo ima sa teologijom Carigradske patrijaršije? Najneposrednije moguće. Pogledajmo Tomos o autokefaliji izdat „PCU“:

„… Uz gore rečeno, objavljujemo da Autokefalna Crkva u Ukrajini za svoju glavu poznaje Najsvetiji Apostolski i patrijaršijski Presto, upravo kao i ostali patrijarsi i predstojatelji, i ima, sa drugim kanonskm obavezama i odgovornostima, kao svoje najprevashodnije poslanje (= misiju) očuvanje naše pravoslavne vjere neokrnjenom kao i nenarušenog kanonskog jedinstva i zajedništva sa Vaseljenskim Patrijarhatom i drugim pomjesnim Pravoslavnim Crkvama… U slučaju većih pitanja crkvene, dogmatske ili kanonske prirode, Njegovo Blaženstvo Mitropolit kijevski dužan je da se, u ime Svetog Sinoda njegove Crkve, obrati našem najsvetijem patrijaršijskom i vaseljenskom Prestolu, tražeći njegovo autoritativno mišljenje i pouzdano razumijevanje, dok će prava Vaseljenskog Prestola nad Egzarhatom i sveštenom stavropigijom biti neokrnjena.“

Ovdje već dolazimo do jednog problema konstrukcije stvarnosti: iako je Vartolomeju Arhondonisu sasvim jasno da Presto na kome sjedi ostali „patrijarsi i predstojatelji“ ne priznaju kao svoju „Glavu“, on smatra da u izboru između činjeničnosti koja jeste i konstrukcije jedne nove stvarnosti koja je u suštini lažna on ima moć da laž konstatuje kao istinu, te da sasvim izokrene poredak vrijednosti. Ova moć da se ignoriše onaj drugi nije post-moderna. Ona leži u osnovi ideje rimskog primata unutar koje „Petrov naslijednik“ vrši svoju „službu“ čak i nad pomjesnim Crkvama i ljudima koji mu to ne priznaju i ne žele. Međutim, dok je drugi Rim morao da legitimiše sopstvene težlje bar nizom istorijskih falsifikata (od kojih je Konstantinova darovaonica najpoznatiji), Drugi Rim svoje pretenzije post-modernistički ne zasniva toliko na dokumentima koliko na tumačenjima (shodno ničeanskom načelu da ne postoje činjenice nego tumačenja). A ako se „činjeničnost“ uspostavlja iz tumačenja, jasno je da činjeničnost kao takva ne znači ništa.

Svakome zdravorazumski rezonujućem čovjeku sa pristojnim poznavanjem pravoslavnog bogoslovlja upada u oči da se u isto vrijeme spominje autokefalija (potpuna crkvena nezavinsot od spoljašnjeg uticaja) dok ono što se u stvari „daruje“ PCU jeste nešto manje od autonomije. Čitav tomos bi, u smislu formalne logike, mogao biti posmatran kao besmislica (rečenica: „Uz gore rečeno, objavljujemo da Autokefalna Crkva u Ukrajini za svoju glavu poznaje Najsvetiji Apostolski i patrijaršijski Presto“ [Προσεπιδηλοῦμεν τοῖς ἀνωτέρω ὅτι ἡ ἐν Οὐκρανίᾳ Αὐτοκέφαλος Ἐκκλησία γινώσκει ὡς κεφαλὴν τὸν Ἁγιώτατον Ἀποστολικὸν καὶ Πατριαρχικὸν Οἰκουμενικὸν Θρόνον] predstavljala bi vrhunac tog besmisla i protivrječnosti). Ali ova besmislenost nije slučajna: ona je postmoderna – autokefalija nije ono što autokefalija jeste već ono što Carigrad nudi kao autokefaliju. Značenje jednog pojma se ne uspostavlja ni unutar njega samog, ni unutar dosadašnje recepcije, već unutar onoga što je Carigradu (njegovoj autentičnoj samozaljubljenosti i geopolitičkim nalogodavcima) potrebno kao značenje. Ono može biti besmisleno, ali smisao ne postoji inherentno već se situaciono uspostavlja svaki put iznova, prema potrebi. Tu, zapravo, i postoji jedna ne-slučajna simbioza, politička i hermeneutička, labavih i još ne-gotovih identiteta i Carigrada – ne samo istorijske činjenice već i institucije mogu i moraju biti podvrgnute diktaturi novih, nametnutih značenja, značenja koja postoje i koja su relevantna (samo) u momentu dok ih uspostavlja Svedržitelj moći. I zato je ono za šta se Carigrad pobrinuo jeste suštinska moć – a to nije (banalna) moć da se fanarski episkopi pitaju o raspodjeli novca među kijevskim arhijerejskim namjesnicima već moć da se raspolažetumačenjem činjenica i institucija: PCU će tako zauvijek ostati hermeneutički klijent „Majke Crkve“.

Kraj istorije: sjećanje koje se ukida I zato je moć koju Carigrad traži za sebe u suštini postmodernistički demonska. Ona traži neprekidnu fluidnost, jedno postojanje unutar koga sve može biti i ne mora, a šta jeste uspostavlja samo Jedan Raspolagač tumačenjima. Iako Moskva ima i vojnu, i demografsku i crkveno-političku i finansijsku moć koja je često nedelikatna i sirova, blještava i odveć samouvjerena, ona u suštini ostaje banalno mala spram zahtijeva koji uspostavlja Fanar. Ona traži da se njena veličina prepozna nekako samoočigledno kao moć, ali ona nema ambiciju da uspostavi stalnu fluktaciju činjenica i institucija unutar koje bi ostala samo sposobnost Jednog da uspostavlja i ubija druge u onom dostojanstvu koje Jednom odgovara. Ideja da su već ostvarene autokefalije SPC, BPC, Rumunske PC itd stvar i sama podložna izmjeni i tumačenju, da se možemo dogovoriti da li je prije 800 godina Sveti Sava dobio autokefaliju ili je ona uspostavljena tek 1879 – tako nešto nećete čuti bilo gdje osim u postmodernističkom narativu Fanara. Ali značenje istorije se ne uspostavlja unazad, iz današnjeg angažovanog tumačenja ka samim činjenicama samo kada su u pitanju davno prošli događaji. Specifičnost carigradske postmoderne ideologije jeste u tome da je ona u stanju da nam sugeriše da je Moć Tumača = Majke Crkve takva da može da uspostavi naše kolektivno sjećanje na događaje od prošle godine. Fanar nam danas sugeriše da je Ukrajina oduvijek bila njegova kanonska teritorija, da isti čovjek – patrijarh Vartolomej – nije i sam potvrđivao anateme Filaretu Denisenku itd. Opet: tu se ona našla na zajedničkom tlu sa novostvorenim idenitetskim projektima. Kao što se danas niko u Kijevu više ne sjeća vremena kada su na Hreščatiku 9.maja paradirali veterani Crvene armije (čije je antifašističko naslijeđe bar do Evromajdana željela da naslijedi i Ukrajina) a ne veterani OUN UPA, tako se i danas niko u Carigradu ne sjeća sebe iz vremena prije jeseni 2018. godine. Taj narkotični doživljaj fludine stvarnosti unutar koje nema identiteta (= istosti) ni sa samim sobom podrazumijeva jedno ludačko neprekdino i neselktivno biranje između (kvazi) realizma i imaginarnog.

I tu dolazimo do postmoderne instrumentalizacije „realnog“ i „imaginarnog“. Do još jednog paradoksa. Naime, kada, recimo, Fanar uspostavlja političku realnost Ukrajine kao razlog za davanje „autokefalije“, on uspostavlja legitimitet pitanja o političkoj realnosti kao takvoj kao kriterijuma za crkveno organizovanje. Ako je politička realnost jedini ili čak odlučujući kriterijum, onda je projekat ukrajinske autokefalije opravdan u istoj mjeri u kojoj je opravdano stanovište prema kome Carigrad jeste Istanbul, grad u Republici Turskoj. Ovako: „imaginarni“ Konstantinopolj povlači „crkveno-misijske“ poteze vođen „realnošću“ nezavisnosti Ukrajine. Trajnost se čuva za sebe jer, i pored svega ruganja istoriji kada izvrće činjenice, Moć nije spremna da preda svoje utemeljenje relativizmu sa kojim posmatra sve oko sebe. „Novi Rim“ stoji i traje i kada ga nema: Ukrajina, kao i sve ostalo, tu su u epizodnim istorijskim ulogama. Istorija je polje na kome oni koji traže potvrdu u današnjem Carigradu/Fanaru/Novom Rimu mogu dobiti samo epizodne uloge. Moć je sistematski hermeneutički nepoštena, ali ona za to ne mari, jer sebe doživljava kao Moć – ona nam kaže da se možemo dogovoriti šta se desilo 1219, 1767 ili 1879, možemo čak pristati na masivnu halucijaciju, paralelnu stvarnost u kojoj ona nije promijenila stav 2018. u odnosu na 2017, ali ona nikada neće dozvoliti da se zapitamo: gdje je stvarnost iz 1453?

Carigradska patrijaršija, u svojoj opijenosti postmodernističkom Moći da uspostavlja istoriju i pojmove, ukida samu sebe. I zato je vrlo bitno da joj se ne vjeruje. Da se Carigrad odbrani od sebe samog, od postmoderne angažovane kvazi-teologije Carigradske patrijaršije. Carigrad nije Fanar, Fanar nije Carigrad

Postoji svojevrsna demoničnost post-modernističkog poduhvata. On je dobro pogodio koliko je ljudsko biće tragično podjeljeno u palom svijetu u kome bivstvuje, koliko su sve veze i institucije podložne promjenama. Ali postmoderna je od palosti načinila religiju, od fragmentaranosti palog svijeta – prećutno mjerilo i normu, podsmijavajući se svakoj normi iz cjeline. Dekonstruišući „narative moći“ ona se tajno klanjala moćima Moći, nasilju nad čovjekom. I zato je ona demonska. I zato je ona samo-ukidajuća.

Carigradska patrijaršija, u svojoj opijenosti postmodernističkom Moći da uspostavlja istoriju i pojmove, ukida samu sebe. I zato je vrlo bitno da joj se ne vjeruje. Da se Carigrad odbrani od sebe samog, od postmoderne angažovane kvazi-teologije Carigradske patrijaršije. Carigrad nije Fanar, Fanar nije Carigrad.

Na osnovu čega može Carigrad da utemelji svoju moć da ne samo koordiniše odnose među Pravoslavnim Crkvama i posreduje tamo gdje je posrednik potreban, da predsjedava kao „prvi među jednakima“ (što mu sve po Predanju pripada), već i da bude „prvi bez jednakih“ u nebuloznim fantazijama mitropolita Elpidofora, da dodjeljuje autokefalije bez konsultacije sa bilo kojom drugom pomjesnom Crkvom i da uspostavlja činjenice i njihova tumačenja? Na osnovu sopstvenog doživljaja sebe samog, na osnovu helenske rasne solidarnosti i geostrateške korisnosti jednom aktuelnom projektu. Da paradoks bude veći, unutar svojih realnih granica validnosti, kao nekadašnji Carigrad – ova Crkva postoji upravo na osnovu kulture sjećanja koju Carigradska patrijaršija razara sopstvenom postmodernističkom ideologijom. Mi i dalje prepoznajemo da one istinske, nekrivotvorene privilegije i prerogativi Carigrada potiču iz njegovog položaja Novog Rima – iako odavno nema Carstva ni grada čija bi on „Velika Crkva Hristova“ bio. Carigrad postoji samo u jednoj kolektivnoj, ali identitetski značajnoj „imaginaciji“ Pravoslavne Crkve, kao mjesto utemeljenja njenog saborskog etosa. Ta „imagologija“ je ujedno istorijska i eshatološka – istorijska je u svojoj bilosti, eshatološka je jer očekujemo – nasuprot „realizmu trenutnog stanja“ – da će se Hristos ponovo pojaviti i okupiti nas u Svome Hramu, u Hramu Njega kao Premudrosti Božije. Ali ona nije proizvoljna, nije podložna dogovornom ukidanju i priznavanju. Ako je sve podložno „kontekstualizaciji“, saledavanju „realne slike svijeta“, prva žrtva tog banalnog realizma bio bi Carigrad-koga-nema. Pa, ipak, njega ima, Carigrada bitno drugačijeg od onoga kakav je danas, Carigrada koji nije opčinjen rasom niti jeste slabi sluga drugih nego Carigrad koji šalje Konstantina Filosofa i Metodija, Carigrad koji se etosom preselio u Nikeju i bio u stanju da bratski voli druge. Takvog Carigrada i dalje ima svugdje osim, izgleda, u Fanaru.

Ponešto od ove sposobnosti Carigrada da bude „pupak svijeta“ prizivalo ga je kao „hronotop“ velikih savremenih romana – Ekovog Baudolina, Pavićevog Hazarskog rečnika, Pupka svijeta izvrsnog Venka Andonovskog. Carigrad objedinjuje i ignoriše vrijeme i prostor. Ali samo onda kada je mjesto trajnosti, prepun smisla i značenja. Ispražnjen od njih, Carigrad prestaje da postoji. On nije prestao da postoji 1204, ni 1453. Da li je prestao da postoji 2019?