Piše: Aleksandar Pavić

PREDSTAVNIČKI dom američkog Kongresa je 4. aprila 2019. izglasao rezoluciju o povlačenju američkih snaga iz učešća u ratu u Jemenu u roku od 30 dana, pošto je u martu Senat učinio isto, što je istorijski presedan. Sada je na predsedniku SAD da akt ili potpiše ili uloži veto na njega.

Rezolucija je imala dvopartijsku podršku.

Samo dan pre toga je grupa kongresmena iz oba doma uputila pismo Donaldu Trampu u kojem se podržava njegova odluka da započne povlačenje američkih snaga iz Sirije i da taj proces završi u roku od šest meseci. U pismu se ističe da Kongres nikad nije odobrio (zvanično) angažovanje američkih snaga u Siriji 2015. godine, što predstavlja kršenje Ustava, po kojem samo Kongres ima pravo da objavi rat, kao i čuvene Rezolucije o ovlašćenju za rat (War Powers Act) iz 1973. godine, po kojoj je predsednik dužan da traži ovlašćenje od Kongresa za svako angažovanje američkih snaga u „neprijateljstvima” koje traju duže od 60 dana (plus dodatnih 30 dana za povlačenje istih).

Jedan od pokretača obe inicijative je Ro Kana, kongresmen iz Kalifornije i kopredsedavajući predsedničke kampanje Bernija Sandersa. U nedavnom intervjuu za protrampovski konzervativni sajt Brajtbart – kojeg je ranije uređivao Trampov bivši savetnik i sadašnji „guru” evropskih nacional-populista Stiv Benon – Kana je izrazio nadu u stvaranje dvopartijske koalicije u oba doma Kongresa koja bi radila zajedno sa Trampom na okončanju američkog mešanja u konflikte širom sveta. To bi se odnosilo ne samo na Jemen i Siriju, već i na Avganistan, kao i na postizanje mira sa Severnom Korejom, ali i na sprečavanje američkog vojnog angažmana u Venecueli.

Dvopartijska grupacija koja se okupila oko pisma vezanog za Siriju je više nego zanimljiva. Ona je u pravom smislu reči šarena: od Kane, deteta imigranata iz indijskog Pandžaba, Ilhan Omar, imigrantkinje iz Somalije koja je jedna od prve dve muslimanke izabrane u Kongres, i nove zvezde američke liberalne scene i autorke „Zelenog nju dila”, Aleksandrije Okasio-Kortez, pa do republikanskog libertarijanca Renda Pola, mormonskog konzervativca Majka Lija i još nekolicine Republikanaca, što pokazuje njen potencijal.

Po rečima Renda Pola, koji se, između ostalog istakao i po upornom protivljenju američkom pristanku da Crna Gora postane član NATO-a, ova antiratna koalicija se postepeno formira već nekoliko godina, a zajedničko pismo Trampu u vezi Sirije pokazuje da „levica i desnica mogu da se udruže, pa čak i da nadvladaju dnevnu politiku” kada je reč o protivljenju beskonačnim američkim vojnim angažmanima u inostranstvu.

Sa svoje strane, Kana je rekao da bi voleo da razgovara „15 minuta” sa Trampom na temu podrške dvopartijskim naporima za okončavanje „beskrajnih ratova”. Takođe ističe da je na nedavnom predizbornom skupu podrške Sandersu u Čikagu, najveći aplauz dobio kada je rekao: „Kada Berni Sanders bude predsednik, više neće biti protivustavnih ratova”.

U promovisanju nove anti-intervencionističke politike, Kana je uporedio SAD i Kinu, čiju je politiku posredno i pohvalio:

„Po mom mišljenju, naš najveći takmac je verovatno Kina, u smislu ko će da izađe kao pobednik u 21. veku… Kina nije učestvovala u ratu još od 1979. godine. Oni sve svoje resurse ulažu u građenje dobre volje prema drugim zemljama i razvoj svojih aerodroma, mostova, univerziteta, veštačke inteligencije. Zašto smo mi umešani u ratove koji se ne mogu dobiti…? Umesto što trošimo bilione dolara na sve te ratove, zamislite kada bismo gradili našu infrastrukturu, ulagali u naše ljude, pomogli u izgradnji naše zemlje kako bi osigurali pobedu u 21. veku. Mislim da je ovo poruka iza koje može da stane svaki Amerikanac, bez obzira da li je glasao za predsednika Trampa ili demokratskog člana Kongresa, jer se radi o nacionalnom cilju…”

Naravno, daleko od toga da je sve ovo gotova stvar. Na prvom mestu, vrlo je moguće da će Tramp uložiti veto na rezoluciju o Jemenu – i ne nužno zato što žudi za nastavkom rata tamo. Jednostavno je teško za Amerikance da uskrate pomoć svojim saudijskim saveznicima, koji su, između ostalog, glavni kupci američkog oružja i, još uvek, najvažniji američki arapski saveznik, a pogotovo u svetlu Trampove izrazito proizraelske politike, koja je kulminirala nedavnim priznanjem izraelske aneksije Golanske visoravni. Drugo, sam američki Kongres – što nije nikakvo epohalno otkriće –velikim je delom čvrsto u rukama (a i džepovima) vojno-industrijskog kompleksa, i uveliko je učestvovao i učestvuje u potpirivanju anti-ruske histerije koja je poprimila krajnje opasne razmere.

Najnoviji izraz tog agresivnog, imperijalističkog i intervencionističkog raspoloženja je zakon koji je 22.1.2019. izglasan u Predstavničkom domu, koji zabranjuje izdvajanje bilo kakvih sredstava iz američkog budžeta za potrebe američkog povlačenja iz NATO. Senat još uvek nije izglasao ovaj zakon, ali je već i ovo dovoljno da pokaže kakvo raspoloženje tamo vlada, podstaknuto strahovanjima da bi Tramp mogao da se seti svojih predizbornih obećanja i donese odluku o povlačenju iz Severnoatlantske alijanse.

Kao i u Velikoj Britaniji (a i u većem delu „demokratskog sveta”), veći deo političke klase u SAD sada zastupa interese koji su u suprotnosti sa većinskim opredeljenjem biračkog tela. Zato je ohrabrujuće videti nagoveštaj stvaranja jedne ovakve koalicije.

Sa srpske strane, potrebno je identifikovati te nadolazeće anti-imperijalne, anti-neoliberalne i anti-intervencionističke snage na Zapadu i uspostaviti stalnu komunikaciju sa njima. One su, između ostalog, i dokaz da biti prozapadno orijentisan ne znači nužno biti i pro-NATO. Naprotiv.

Pre jednopolarnog uspona neoliberalno-neokonzervativnih ratnih huškača, anti-intervencionizam i davanje prednosti ekonomskom, tehnološkom i intelektualnom nadmetanjuu odnosu na ratno bile su legitimne i žive političke opcije na Zapadu.

To je verovatno novost za ovdašnje plaćene „uterivače” tobožnjih zapadnih vrednosti. U svakom slučaju, važnije je, čak nego što je bilo i tokom Hladnog rata, da takve opcije ponovo odnesu prevagu tamo.

Ako Srbi, u skoro nemogućim uslovima i naspram raznih NATO-janičara, uspevaju u tome već skoro tri decenije, valjda mogu i oni.

(Sve o Srpskoj)